Nama to ne igra nikakvu ulogu...
10.04.2008., četvrtak
18. rođendan!!!
|
Perlita i ja punoljetne.... Nemam riječi kojima bi opisala rođendan pa zato pogledajte....
... željana... nadam se da ću dobiti i tvoje slike...  by: petra |
28.12.2007., petak
bez naslova...
|
U mojoj nakon dugo vremena pospremljenoj sobi... opet nered.... al neuobičajeni... Pod su mi okupirale stare slike koje pokušavam složiti u veliki album. Ovo stare slike zvuči smiješno s obzirom na to da nijedna slika ne može bit starija od 17 godina, al stare su... Neke me slike muče jer ne mogu odrediti iz koje su godine...Al glavno da su baku svi uvijek ismijavali kad je na slike pisala datume(sad se bar po njezinim mogu orijentirati)... kaj je najbolje još uvijek ih piše iako su se sad fotići modernizirali i na slikama piše datum, al ona je upornaJ Tek mi 17. godina prolazi, a toliko lijepih uspomena ostaje zabilježeno na tim starim slikama... Gledam ih i s veseljem i neopisivim uzbuđenjem se vraćam se u to vrijeme... Zanimljivo je gledati i sjetiti se svih lijepih, možda i ružnih događaja koji čine našu prošlost. Koliko ljudi koji mi se smiješe na slikama više nisu dio mog života, a obilježili su ga na različite načine. Dolaze novi ljudi, odlaze stari, ostaju oni pravi i zajedno samnom izgrađuju svoj i moj život. I kada ne čine ništa, samom činjenicom da postoje obogaćuju moj život, bilo pozitivno ili negativno. Ljudi se mijenjaju,stare,djeca rastu, vrijeme leti, živimo od danas do sutra, imamo sve manje vremena sjetiti se da postoji jučer. Neki pak pretjeruju iz straha od novog, žive u uspomenama i sjećanjima na lijepe dane. Al treba živjeti dalje i stvarati nove lijepe dane, ugrabiti još ljepše uspomene... da... slike neka budu podsjetnici, veze sa prošlošću koja uvelike utječe na budućnost. Sretna sam i zahvalna na svim ljudima koji su bili, jesu ili će biti dio mog života, na svim događajima lijepim i ružnim koji su mi pomogli i još uvijek pomažu u pronalaženju sebe kao jedinke u ovom velikom svijetu. Zapitate li se ikad bi li vam život bio drugačiji da u njega nije ušla recimo jedna osoba koju sada poznajete? A tek 2 ili 3? Jel možda odluka neke osobe utjecala na vaš život? Na moj je. Itekako. Al u svakom zlu sada vidim samo dobro. Da mi se starci nisu rastali (što je tada bilo loše,sada više nije,) mama nikad ne bi upoznala mojeg očuha kojeg tada nisam nikako mogla prihvatiti. A sada... da se to nije dogodilo, ne bi imala 2 odlična polubrata, ne bi se preselila u Špansko,ne bi znala da Karin postoji i propustila bi sve one tamo lude ljude i nazaboravna ljeta, i ne bi upoznala predivne ljude koji imaju velik utjecaj na moj život...prijatelji(Perlita,Ivona,Suz,Tonka....),susjedi, najljepše godine u osnovnjaku, jazz dance( da sam ostala u Kustošiji vjerojatno nebi krenula na jazz) Da nisam od ljudi koji su opet slučajno postali dio mog života čula puno o II.gim možda se ne bi upisala tamo, a onda ne bi upoznala svoju dragu katicu i predobru ekipu u razredu, a da nema nje ne bi sad plesala u Miocu, nebi išla u Trogir i puno toga lijepog čime mi kate uljepšava život. Da,da, to su stvari na koje ne obraćamo pažnju, al svaka sitnica utječe na naše živote, različite i banalneo dluke tipa ići ću doma preko remize ili Črnomerca,naučit ću danas ili sutra,obući ću crnu ili bijelu majicu, reći ću da ili ne... male odluke koje život znače... život drugačiji od onoga kakav bi mogao biti da odlučiš nešto drugo... Zato ljudi kad ste u depri ili se sami sebi činite kao malena točkica na velikoj kugli zemaljskoj i pitate se koji je razlog vašeg postojanja(nadam se da nećete doći u tu situaciju, al iz iskustva-ne velikog,al ipak znam da ima ljudi) sjetite ste da ste bitni. Svaki vaš korak nekome znači puno, vaša riječ, odluka. Jedan osmijeh, pogled, zagrljaj, dodir, riječ znače puno... i za tebe... i za drugoga... sve to mijenja vaše živote.... ljudi volim vas...  |
04.11.2007., nedjelja
the view from the afternoon
|
...velika srca vole,a mala traže da budu voljena... Moje je srce malo,nije još naraslo. Nije da ne zna voljet,samo nekad zaboravi na to jer mu je draže da ga drugi vole. Zaboravi biti iskreno. Zaboravi važnim ljudima pokazati koliko su mu važni. Zaboravi da je isto toliko lijepo davati ljubav kao i primati je,možda čak i ljepše. Postane sebično kada ga bilo tko zanemari. Postane ljubomorno kada nije u centru pažnje. ...zašto?.... Zato jer mi se često dogodi da pogubim konce, da se zapetljam sama u svoje misli. A svi problemi dolaze iznutra. I onda previše razmišljam...A kad previše razmišljam onda nisam najbolje "nije zanimljivo ono što vam žene kažu, zanimljivo je ono što vam prešute"(R.M. Rilke) Zato jer dopustim svojoj taštini da se razmaše. Onda ta moja taština učini to da postanem bahata i bezobrazna, napravim i kažem stvari kojima se ne ponosim. U tim trenutcima mi treba netko da me malo prodrma i spusti na zemlju...ali nježno...  ...velika srca vole... ja želim, ne ,ja trebam neko veliko srce da me primi za ruku i da me vodi. trebam ga da mi pomogne,jer ne mogu sama nitko od nas ne može sam znat što me još muči.? najjednostavnija pitanja su ujedno i najteža tko sam? gdje mi je dom? kamo idem? što radim? iskreno,niti na jedno pitanje ne znam dobar odgovor i to me straši ...al nada umire zadnja...valjda u tome i ima neke istine... znam da nisam dugo pisala znam da je to zbog moje ljenosti ;) znam da ste vjerovatno očekivali neki veseliji post al danas nikako nisam raspoložena za pisanje takvih stvari drugovi i drugarice toliko od mene by:katarina |
18.10.2007., četvrtak
zauvijek ostaješ s nama...
|
Svakodnevno slušajući njegove pjesme nisam mogla ni zamisliti da ga odjednom više neće biti...nikada... Jučer nisam imala snage pisati o tome. Dan mi je prošao u nevjerici i uzaludnom nadanju da će svakoga trenutka netko javiti da to nije istina... Pokušavam ne misliti o tome, ali njegove pjesme mi odzvanjaju u glavi i ne mogu pobjeći od onih strašnih slika i naslova...tih groznih riječi...tragična i prerana smrt Toše Proeskog..... Zašto? Zato što... Čudni su putevi Gospodnji...........? Bog za svakoga ima plan.........................? O Bože kako si ovo loše isplanirao... U ovim trenucima nitko ne može zamjeriti čovjeku koji posumnja u Boga. Kako je samo mogao uzeti nekoga tko je toliko dobrih stvari učinio za svijet ne samo kroz svoju glazbu, već svojim humanitarnim radom i dobrom voljom koju je uvijek pokazivao. Je li sudbina odredila da je vrijeme da nas napusti? Ne vjerujem u sudbinu, ne vjerujem u ništa što će mi reći da je to tako trebalo biti. Nije mu život trebao završiti ovako, niti sada... On je još toliko toga mogao napraviti za ovaj svijet, vjerujem i znam da ga ne bi samo poboljšao svojim djelima, nego i uljepšao samim svojim postojanjem. U svaku pjesmu je unio dio sebe i svojim glasom ih je učinio jedinstvenima i neusporedivima s bilo kojim drugim. Zauvijek ću ga pamtiti kao velikog umjetnika, glazbenika, ali prvenstveno velikog čovjeka. Nikada neću zaboraviti njegov prvi samostalni koncert u Zagrebu u Bestu nakon kojeg sam si obećala da sljedeći ne smijem propustiti... no nisam ga dočekala... U svakom stihu, svakoj noti njegovo srce će kucati zauvijek... Dokle god će živjeti njegove pjesme, živjet će i on u njima, ali i u našim srcima...  Zbogom Toše..... by:petra |
27.08.2007., ponedjeljak
Vraćam se Zagrebe tebi...
|
Evo nas sad napokon doma.... Kate naravno nije niš napisala kad se vratila, nego je čekala da se ja vratim. Neću ni ja niš puno pisati, evo slika pa gledajte kak nam je bilo. Veliki pozdrav cijeloj ekipi iz Karina, pusa
I još par sličica kad smo bile kod Katice u Trogiru i naravno s koncerta....
by:petra |
